17. svibnja 2007. - Izlaganje predsjednika UZBV Damira JAŠAREVIĆA o zaključcima rasprave glede potrebe posebne zdravstvene skrbi za hrvatske ratne veterane i stradalnike Domovinskog rata

Hrvatska braniteljska i stradalnička populacija 11 godina nakon kraja rata iziskuje bolju zdravstvenu skrb. Trenutna situacije je, zapravo nikakva. Ne postoji sustavna zdravstvena skrb, ne postoji pregled prošle i trenutne situacije u navedenoj populaciji, kao ni temeljita zdravstvena slika, bolje rečeno ne postoji nikakva zdravstvena slika. Kada pogledamo proteklo razdoblje sve se svodilo na stvaranje bolesne braniteljske populacije jer situacija nije predviđala nikakvu pomoć ako niste i invalid Domovinskog rata tako da je ovoga trenutka u Hrvatskoj 50 tisuća invalida rata, a ako toj brojci dodamo i udovice kao i članove obitelji nestalih i zatočenih branitelja, kojih ovog trenutka u Hrvatskoj ima 1.116, dobivamo sliku koja je u najmanju ruku zabrinjavajuća jer je riječ o relativno mladoj i uz pravilnu i temeljitu sustavnu zdravstvenu skrb još uvijek radno sposobnoj populaciji.

U trenutku kada se krenulo sa idejom o otvaranju rasprave treba li Hrvatskoj veteranska bolnica, Udruga zagrebačkih branitelja Vukovara rukovodila se tom potrebom jer u svojim redovima okuplja branitelje koji su ili logoraši ili invalidi temeljem sudjelovanja u ‘Bitki za Vukovar’, te obitelji poginulih, preminulih i nestalih suboraca. Činjenica je da smo tijekom godina nakon rata bili nijemi svjedoci trenutaka kada su naši suborci umirali, kada smo se morali snalaziti da preko veza i poznanstava smjestimo nekoga od naših suboraca ili u lječilište ili u bolnicu, a kako smo zapravo počeli ispraćati naše suborce na groblja - postavilo se pitanje: dokle?

Odlučili smo zato ispred svih mjerodavnih tijela, braniteljskih i stradalničkih udruga pokrenuti raspravu postoji li zapravo model po kojem bi braniteljska i stradalnička populacija mogla konzumirati ustavno načelo prava na zdravlje koji nije sadržan ni u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja, što dovoljno govori i o razmišljanjima zakonodavca prilikom donošenja Zakona i njegovih izmjena i dopuna. Nakon što smo organizirali Okrugli stol, nakon što smo osnovali Radnu skupinu koja nam je predočila neka razmišljanja, a napose nakon što smo ustanovili visoku senzibilizaciju hrvatske javnosti, posebice braniteljske i stradalničke populacije, naspram našeg pitanja o potrebi braniteljske bolnice, danas već pred sobom imamo neka konkretna razmišljanja i namjere koje kanimo poduzeti.

Slijedeći ideju o regionalizaciji i decentralizaciji Hrvatske, a želeći prevladati postojeće županijske i međužupanijske dubioze i nastojeći sasjeći birokraciji koja i u zdravstvu ima svoje snažno uporište, napominjemo da nas ne pokreće ideja za objektom tj. zgradom koja bi sama po sebi predstavljala mjesto u kojem bi se liječili branitelji i stradalnici.
Predlažemo zato da se pri postojećim zdravstvenim središtima organizira prostor koji bi zadovoljio potrebe veteranske populacije za brzim i odgovarajućim rješenjem njihovih zdravstvenih problema. Zato predlažemo prostore u 5 regija (Sjeverna, Južna i Srednja Dalmacija - Primorje i Istra - Lika i Gorski kotar - Središnja Hrvatska sa Gradom Zagrebom - te Slavonija) u kojima bi trebalo započeti razgovore o odgovarajućim lokacijama i izvedbama ili pri postojećim kliničkim središtima ili termalnim lječilištima ili u kombiniranim rješenjima, tj. da svaki regionalni klinički veteranski centar ima i odgovarajuću podršku od termalnih lječilišta.

Razumijevajući situaciju koja trenutno vlada u gospodarstvu i njegovom teškom položaju, a ne želeći čekati ‘bolje dane’ iz razumljivih razloga koji proizlaze iz naše potrebe za zdravljem tu i sada odmah predlažemo bolju preraspodjelu bolničkih kapaciteta i njihovu iskoristivost. Zato u narednom periodu djelovanja krećemo prema snimanjem situacije u postojećim kapacitetima u zdravstvu, ali i objektima koji su vraćeni lokalnoj samoupravi od strane MORH-a ili su pred vraćanjem, kako bi ti objekti služili svrsi, a ne da budu mjesta neiskorištenosti, jer se lokalna samouprava kreće od neznanja što učiniti sa njima, pa do nuđenja za potpuno neodgovarajuće namjene.

Pri odgovarajućem kliničkom centru za koji je ustanovljeno da ima mogućnosti pružiti odgovarajuću zdravstvenu skrb braniteljskoj populaciji poboljšale bi se dijagnostičke mogućnosti nabavkom kvalitetne aparature koji bi poslužio većem i bržem broju obrađenih pacijenata u skladu sa kriterijem hitnosti, odnosno vrste oboljenja koja iziskuje pravilnu i brzu dijagnozu. Na te kliničke centre bili bi naslonjeni odgovarajući uredi unutar županijskih i gradskih ureda za zdravstvo koji bi, nakon upita i iskazane potrebe branitelja brzo reagirali dogovaranjem za prijem i obradu kao i dodjelom odgovarajućeg liječnika. U tim uredima nastojali bi se zaposliti hrvatski branitelji koji imaju senzibilitet za djelovanje u pravcu pomaganja populaciji kojoj i sami pripadaju, a i čije probleme ovdje je riječ o zdravstvenim, i prepoznaju. Ti uredi za prijem bili bi ključni jer bi bili poveznica od korisnika ka veteranskim odjelima gdje bi također surađivali sa adekvatnim djelatnicima. Nakon što bi pacijent iskazao potrebu za liječenjem, a sukladno njegovim simptomima i ranijim dijagnozama, te situaciji u kojoj se nalazi vršio bi se prijem ili na dijagnostički odjel ili bolnički odjel ukoliko bolest traži takvu vrst skrbi. Pravilnijom raspodjelom bolesničkih postelja moglo bi se krenuti od manjih ka većim kapacitetima, ponovo usuglašavajući potrebe bolesnika sa postojećim mogućnostima. Ulaskom u bolničku obradu, bilo konzervativnog, bilo operativnog tipa, svi podaci o oboljenjima slali bi se u Veteranski referalni centar koji bi bio direktno pod Ministarstvom zdravstva, a vršio bi prijem podataka, sintezu i analizu kao i davanje izvješća Ministarstvu branitelja, ali i davanje naputaka veteranskim odjelima pri bolnicama o rješavanju problema i boljem i bržem radu. Nakon što bi pacijent završio sa bolničkim liječenjem, ukoliko bi se ukazala potreba bio bi ili otpušten kući ili upućen na dalji oporavak u neko od termalnih lječilišta koji bi bili naslonjeni na veteranske bolničke odjele. Svi podaci i iz termalnih lječilišta bili bi upućivani također u referalni centar gdje bi se stjecala zdravstvena slika o svakom pacijentu po na osob kao i o dijelovima ili cijeloj populaciji ukupno.

Financiranje projekta izvelo bi se iz raznih izvora. Napominjemo da je velik dio sredstava već sada u Fondu hrvatskih branitelja i procjenjuje se na 3.7 milijardi kuna, a u njega još nisu prebačeni zakonski predviđena sredstva koja mu pripadaju prilikom privatizacije državnih poduzeća, a zakonom je osnovana Zaklada hrvatskih branitelja koja bi mogla financirati, ali i biti temelj za dobivanje potrebnih državnih jamstava prilikom zaduživanja kod poslovnih banaka. Ovoga trenutka ne treba zanemariti niti vid javno-privatnog partnerstva, a ni donacije iz inozemstva i otvoriti mogućnost hrvatskoj dijaspori da na taj model ulaže svoja sredstva. Kasnije financiranje ide iz sredstava HZZO prema dosadašnjem modelu, kao i da se unutar Ministarstva obrane i unutarnjih poslova predvide sredstva namijenjena održavanju veteranskih odjela, u sklopu vojno-medicinske znanosti koja bi bila dio veteransko referalnog centra iz kojeg bi se izvlačili potrebni parametri za njihovu prezentaciju kod kuće, ali i u svijetu, te bi predstavljali dio znanosti i iskustva koji bi Hrvatska unijela u vojne i političke integracije koje su pred njom, a u sklopu zadaća koje će se svakako pred nju postaviti ukoliko uđe u njih.